Rakitje - Finzula

Izvrtjeli smo puno varijanti prilikom planiranja ovog ribolova i konačna odluka je bila da 17.6. idemo na Finzulu, jer smo uspjeli okupiti cijelu ekipu od nas petorice. Trebala nam je veća voda gdje je dozvoljen ribolov na sve tehnike, prvenstveno zbog feedera.

Finzula je jedno od jezera kojima gospodari ŠRD Rak Rakitje, a nalazi se odmah uz autocestu prije skretanja za Samobor i Zagreb Zapad. Površinom je najveće, a dubine navodno variraju od 2 do 4 metra. Na naše neugodno iznenađenje, dubina je mjestimice bila samo 1 m, uz oštre stijene po dnu koje su nas pošteno nasekirale i uništile nam hrpetinu pribora. Bilo je tu i nekoliko izgubljenih riba, kako bi nam dodatno srozale moral poljuljan konstantnim zapinjanjem sistema za dno.

Spremali smo se na noćni ribolov, pa se stoga i povećala hrpa pribora koji smo nosili sa sobom. Uputili smo se s dva auta, Sova i Vec su krenuli prvi, dok smo Mirek, brat i ja krenuli par minuta kasnije. Našli smo se kod ribičkog doma u Rakitju, nazvali ribočuvara koji nas je pustio u krug jezera i za čas smo bili na (ne tako sjajno odabranoj) poziciji. Cijena dnevne karte je 120 kn, voda je C&R i dozvoljen je lov na tri štapa, uz upotrebu velikog podmetača i prostirke ili kadice. Smjestili smo se na stazi, nekih 300 m od rampe koja vodi prema kampu.

Sova i ja smo se pošteno potrudili skuhati hrpetinu kuruze, a taktika je bila jednostavna- obilno pohraniti pozicije i zatim loviti na boile i tigrove oraščiće. Potrudio sam se markirati poziciju i već tad sam osjetio da marker zapinje po dnu, pa sam ga postavio nešto bliže, gdje je bilo naizgled čisto. Kasnije se metodom pokušaja i pogrešaka pokazalo da su stijene svuda, od desetak metara od obale pa do stotinjak metara do kud je Sova zabacivao.

Mirek se zabavljao sa feederom i dva štapa na dno sa Dark Bird boilama, a ja sam imao kombinaciju od jednog štapa sa oraščićem i dva sa istim boilama kao Mirek. Brat je stavio oraščiće na oba svoja štapa kako bi izbjegao mogućnost da mu nešto skine mamac, pa da ne prezabacuje previše, dok su Sova i Vec lovili na razne kombinacije boili.

Sova je već navečer imao nekoliko dobrih grizova na njegovu misterioznu kokos boilu, no nije realizirao ni jednog jer su se ribe otkačivale ili su pucali predvezi, najvjerojatnije zbog stijenja.

Večer je prošla mirno u zezanciji i cugi, sve dok Mirek nije čuo cvrčka za kojeg se ispostavilo da je zapravo zvuk odmotavanja njegove role. Dotrčao je do štapa i čvrsto zategnuo te je krenula borba, uz soundtrack iz Rocky-ja u pozadini (DJ Vec na mobitelu). Nažalost  i ovaj lijep griz nije realiziran, riba se otkačila...

Neki su otišli spavat, neki su ostali budni, a ja sam bio u ovoj prvoj skupini. Zavukao sam se u šator i taman utonuo u duboki san, kada me oko tri sata probudilo silovito pištanje jednog mojeg indikatora. Kako se u tom bunilu nisam mogao snaći, otrčao sam bos do štapova, gdje se srednji štap propisno izvijao u odmatanju najlona s role. Nakon kontre uslijedila je duga borba od nekih 20 minuta, gdje je riba tako silovito vukla da sam mislio (nadao se, hehe...) da sam zakačio nešto daleko veće. Kad sam ga uspio dovući do obale, vidjeli smo da je riječ o manjem ljuskašu kojeg smo kasnije vagnuli te je vaga pokazala 4.900 kg. Unatoč „malim kilama“, riba je bila lijepa i zdrava te mi je pružila najveći otpor koji sam do sada u drilu doživio, a kad je došao do obale, onda je tek prešaltao u petu. :)

Nakon ovog noćnog uzbuđenja, vratio sam se na spavanac koji mi nije prekidalo više ništa osim bratovog hrkanja.

Oko pet sati sam ustao, a ostatak ekipe se tada također počeo osvješćivati. Oko šest sati Sova je imao dobar run koji je završio s golaćem od 5.800 kg na suhom te je nakon toga ponovno uslijedilo zatišje.

 

 

Tijekom dana Sova i Vec su imali još nekoliko grizova, gdje je Sova uspio uloviti još jednog golaća slične kilaže kao i prethodni.

 

Činilo se kako sa svakim novim grizom imamo sve više problema s priborom. Ni jedne ribe više nismo izvukli, a redovito su nam pokupile po nekoliko štapova u svom bijegu i sve je završavalo petljanjima i pucanjima. U jednom sam trenutku imao osjećaj kao da svaki potez role kači neku stijenu i ni jedno prezabacivanje mi nije prošlo bez nekog problema. Tada mi je bome frustracija bila na vrhuncu, no nisam odustajao- malo sam pomaknuo poziciju zabacivanja i nastavio čekati. Ovaj put čekanje više nije urodilo plodom.

Sova i Vec su otišli doma oko 15h zbog obiteljskih obaveza, dok smo mi preostali pakiranje počeli oko 16h.

Uz sve poteškoće, ovo je bilo odlično druženje na prvome mjestu, no i odličan ribolov unatoč svim problemima. Naučili smo da ribe definitivno ima i da je riba lijepo uzimala pripremljene mamce, no također smo naučili gdje se nikako ne treba smjestiti na ovome jezeru i da treba jako dobro markirati poziciju prije početka ribolova na novoj vodi.

Bistro!

Daniel